Arhitektonska fotografija: Fotografski put kroz gradove i identitete

Autor teksta i fotografija: Tomislav Marcijuš Owner & Photographer MARCIJUŠ STUDIO

Grad je vrlo sličan ljudima. Ima svoju povijest i sudbinu. Prolazi kroz različite faze i ima teške trenutke koji su nerijetko uvjetovani političkom, gospodarskom ili nekom drugom krizom. Baveći se svojim radom na odnosu ljudi i prostora te njihovoj međusobnoj povezanosti, često spajam svoju pravu struku s fotografijom koja je postala moj glavni posao.

Putujući, jedini način da otkrijete ritam života nekog mjesta je da ga doživite i istražite stvari koje nisu u prvom planu, a također su vrlo važne za jedan grad. To često znaju biti neka naselja, ulazi zgrada i neka arhitektonska izdanja koja su možda nepravedno u sjeni nekih turističkih atrakcija. Danas nam je mnogo toga dostupno, i često se vodimo glasom gomile i radimo ono što rade drugi. Mislim da je to u svakom pogledu krivo. Mnoga mjesta skrivaju puno više nego što bi mogli zamisliti.

Geometrija me zanimala još u osnovnoj školi, i kad se sjetim svega u ovim godinama, mislim da je to bio razlog moje odluke da upišem građevinsku školu.

Kroz obrazovanje i pojedine kolegije počeo sam otkrivati razne druge vizualne umjetnosti i nekako sam se počeo udaljavati od fakulteta jer sam primijetio da mogu raditi nešto drugo u čemu ću potencijalno biti bolji i što će me do kraja ispuniti.

Tu se pojavila fotografija kao moj glavni medij s kojim sam imao maničnu potrebu dokumentirati sve što se u mom životu događalo kroz putovanja i glazbene festivale. Nekako sam mislio da je to mnogima zanimljivo i da je to način da prikažem koliko stvari mogu biti različite i koliko je to lijepo.

Kroz sve te godine fotografiranja, primijetio sam da često fotografiram različitu arhitekturu ako ne radim na nekom drugom projektu, destinacijskom vjenčanju ili nečem sličnom tome. U sve što sam fotografirao, vezao sam građevine i arhitekturu, i to je postalo dio mog rada i fotografskog stila.

Nakon nekog perioda, odlučio sam to sve nekako posložiti u svojoj glavi i zaključio sam da je sve nekako bila dobra odluka. Samo sam tu ljubav prema geometriji, perspektivi i arhitekturi nastavio prenositi kroz fotoaparat. Za svako snimanje/fotografiranje, uložio sam jako puno vremena kako bih putem Google Mapsa ili osobno na destinaciji pronašao najbolju lokaciju koja će nositi projekt. Za dozvole, kontakte i slično, znao sam potrošiti sate i dane.

U arhitekturi, volim sve stilove i pravce, ali moram priznati da su mi brutalizam i moderna arhitektura, na koju je najviše utjecao pokret Bauhausa, nekako najviše bliski zbog minimalizma, geometrije i hladnijih tonova. Veliki sam obožavatelj djela koja su projektirali Kenzo Tange, Tadao Ando i Ludwig Mies van der Rohe. Također volim djela naših autora poput Ivana Vitića (paviljon 40 na Zagrebačkom velesajmu) i Dinka Kovačića (ulica Braće Borozan-Split 3). Mislim da me ti stilovi nekako najbolje opisuju kao osobu. Kako je Jugoslavija bila dio nesvrstanih, a to sam nekako često mislio za svoj rad.

I tu dolazimo do projekta „Yugoslavian Leftovers“, koji zapravo prikazuje moju povezanost i sklonost prema modernoj arhitekturi u Hrvatskoj i prostorima bivše Jugoslavije. Arhitektura u bivšoj Jugoslaviji spoj je internacionalnog stila u gradnji nebodera s brutalističkom, društveno angažiranom arhitekturom.

Služila je kao simbol jedinstva i snage jugoslavenskog naroda. Raspadom Jugoslavije, sva ta arhitektura ostaje bez ideologije koju je izgradila ta država, ali je zadržala svoju kulturnu važnost. Manifest je to hibridnosti i idealizma koji je karakterizirao Jugoslaviju, jedinu koja se odmaknula od sovjetskog utjecaja.

Ostaci jugoslavenske arhitekture svjedoče o jednom razdoblju koje je oblikovalo identitet regije, ali i prikaza jednog političkog i društvenog sistema koji nije uspio ostvariti svoja obećanja i ideje. Danas, ova arhitektonska zdanja predstavljaju kulturnu baštinu koja je i dalje izvor interesa i istraživanja u svijetu moderne arhitekture. Volio bi dodati kako sam odrastao u Osijeku (grad koji je poznat po secesijskom nizu u ulici Europske Avenije) koji je također imao utjecaja na bliski odnos mene i secesije te arhitekture cijele bivše Austro-Ugarske Monarhije (Art Nouveau, Klasična, Barokna, Neoklasična arhitektura).

Budimpešta, kao prvi inozemni grad u koji odlazim s 18. godina, ostavila je vječan trag na mene i za mene je mjesto vječne inspiracije gdje sam mogao vidjeti sve ove navedene stilove, toliko različite, koji žive kao jedno. Slično kao i ljudi. Odrastajući u istočnoj Hrvatskoj i regiji koja je kroz godine prošla razne promjene, ostavilo je posebnu dozu nečeg mističnog, pravilnog i estetski lijepog u mojim radovima.

Kako je vrijeme prolazilo i kako sam aktivno fotografirao, shvatio sam kako je sve povezano i kako sve što radimo kroz život nije bez razloga i da sve ima smisao. Istrajavajući razne ulaze, interijere, pročelja i fotografirajući u početku prvenstveno za sebe, neke od mojih fotografija postale su viralne na internetu i društvenim mrežama.

Sve to me je dovelo do projekta Baumit „Life Challenge“ na kojem surađujem s kolegicom Sonjom Sopinom, gdje fotografiram građevine povijesnih obnova, višestambene zgrade, obiteljske kuće, nestambene objekte čije se fotografije šalju za izbor najljepših fasada u Europi.