intervju: Zoran Zidarić – arhitekt mora imati neki “svoj rukopis”

U razgovoru za ovaj intervju, Zidarić će nam otkriti više o svojim inspiracijama, viziji arhitekture i planovima za budućnost. Velika nam je čast što je izdvojio vrijeme za razgovor s nama i što imamo priliku predstaviti njegove ideje i rad našim čitateljima.

Gospodin Zidarić je posebno ponosan na svoj rad u projektiranju vinarija, gdje je uspio kombinirati tradiciju i modernizam, kao što je slučaj s vinarijom koja je osvojila prestižne nagrade poput Cemex i Architecture MasterPrize. Njegov rad se odlikuje pažljivim odnosom prema kontekstu i inovativnim korištenjem materijala.

Osim što je predavač i gost kritičar na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, Zidarić je često pozivan na međunarodne konferencije i predavanja, gdje dijeli svoje bogato iskustvo i znanje. Njegov utjecaj na arhitektonsku scenu je neizmjeran, a brojna priznanja koja je primio svjedoče o njegovoj izvrsnosti u struci.

Zoran Zidarić, rođen u Šibeniku 1962. godine, diplomirao je 1987. na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon nekoliko godina rada kao slobodni arhitekt, 1992. godine osniva s Tomislavom Ćurkovićem studio „Dva Arhitekta“, koji je brzo stekao prepoznatljivost svojim inovativnim pristupom dizajnu interijera i stambenih objekata. Zidarić je danas poznat po svojim doprinosima suvremenoj hrvatskoj arhitekturi i radu koji je nagrađivan i priznat kako u Hrvatskoj, tako i međunarodno.

Možete li nam reći nešto o Vašim arhitektonskim počecima i kako je nastala ideja o osnivanju studija „Dva Arhitekta“?

Studio „Dva Arhitekta” nastaje 1991. godine u ratno vrijeme kada praktički nema investicija. Do tada sam ja radio kao slobodni arhitekt, a moj partner je bio zaposlen u projektnom uredu. Kako je nastala kriza u struci zbog okolnosti u kojima se zemlja našla, odlučili smo da okušamo sreću i krenemo ispočetka, praktički od nule.
Kako sam ja do tada zapravo imao partnera, koji je otišao raditi van Hrvatske, bilo je logično da pronađem novoga, jer nisam imao namjeru odlaziti iz zemlje. Bilo je teško nagovoriti kolegu da ode iz firme gdje je radio iako su uvjeti rada bili loši te se sve više velikih ureda raspadalo i pretvaralo se u manje.

Kakva su bila Vaša prva iskustva s projektima i kako su oni utjecali na Vaš daljnji razvoj kao arhitekta i što Vas je motiviralo da se usmjerite na obiteljske kuće kao glavni fokus Vašeg rada?

Imali smo mali ured, zapravo jedna soba u sklopu stana te nas dvojica u zamračenom Zagrebu. U tim prvim godinama imali smo vremena raspravljati o arhitekturi i općenito umjetnosti te o svim temama važnim za stvaranje stavova i principa.

Prva iskustva bila su sa manjim projektima, uglavnom interijerima, ali smo zato kroz rad na njima mogli razmišljati, razgovarati, uspoređivati te razvijati način rada i razmišljanja kroz rad na interijerskim zadatcima, zacrtali smo smjerove za daljnji rad. Nismo mi sebe vidjeli kao arhitekte koji se bave interijerom, ali nedostatak pravog posla i investicija dovelo je do toga. Sticajem okolnosti za prvih par radova, tri godine za redom, dobivamo najviše nagrade struke za interijer. Slijedeći logični korak bile su obiteljske kuće, kako zbog promjena u zemlji tako i zbog našeg razvoja.

Dok smo realizirali prvu kuću prošlo je dosta pokušaja i neuspjeha, trebalo je uložiti ogromnu energiju. Nadu nam je davala spoznaja da su svi naši uzori u arhitekturi počeli sa manjim projektima te postali priznati kroz projekte obiteljskih kuća. Nakon što smo realizirali par prvih projekata počeli su stalno stizati novi projekti za kuće, tako je i dan danas. Rad na obiteljskoj kući nudi više mogućnosti i daje se obično više slobode arhitektu te je to prilika za interesantnu realizaciju.

Kako vidite trenutnu arhitektonsku scenu u Hrvatskoj i koje su, prema vašem mišljenju, najveće prilike i izazovi?

Mislim da mi u Hrvatskoj imamo dobre arhitekte, ali fali sve ostalo. Pri tome mislim na investitore, regulativu te izvođače. Hrvatska kao mala zemlja ima solidnu arhitektonsku scenu. Od svakog se zadatka može napraviti interesantan projekt, ali ti ipak klijent mora dati priliku, naravno ako zadovoljiš sve ostale parametre. Kad smo već spomenuli obiteljske kuće, mislim da je danas stvarno izazov napraviti nešto drugačije ili novo, pošto smo svakodnevno bombardirani projektima iz cijelog svijeta. Svaki drugačiji ili neobičniji zadatak u startu nudi bolju poziciju za arhitekta.

Kako su se Vaše vizije i pristupi arhitekturi razvijali tijekom godina, posebno u kontekstu promjenjivih trendova i tehnologija?

Mišljenja sam, što je možda staromodno, da arhitekt mora imati neku vrstu prepoznatljivosti, da kažem neki svoj rukopis. Isto tako to nije lako ostvariti. Ja mislim ili se bar nadam da to postoji u mom radu (razvijam to skoro 40 godina). Nisam podložan trendovima i ne volim tehnologiju (crtam sve rukom). Zbog novih tehnologija gubi se osobnost u radu, kako u svemu tako i u arhitekturi. U mom pristupu projektu, osim zadovoljavanja funkcije, zadatka te urbanističkih parametara, ugrađujem osobne stavove odnosno sebe, naravno koliko nam klijent dozvoli.

Koje su glavne filozofije ili principi koje slijedite pri dizajniranju novih projekata i kako balansirate između funkcionalnosti i estetike u svojim projektima?

Svaki projekt je vrlo složena kompozicija raznih elemenata. Uvijek postoje ograničenja te ih treba dobro postaviti i uzeti u obzir. Pri tome mislim na sve što utječe na projekt, a nije koncept ili ideja. Kad se sve to svlada ostaje raspon u kojem se možemo razviti. Nažalost nema zadatka gdje ti je dana sloboda.

Osobno volim introvertirane prostore tako da se taj osobni element nalazi u većini projekata. Naravno nije u svakom zadatku to moguće ostvariti. Zagrebačka škola arhitekture koja je mene odgojila smatra funkciju kao jako bitnu činjenicu u projektiranju te je to uvijek prije estetike. Nisam ljubitelj arhitekt više volim suzdržanu arhitekturu koja te osvaja na drugu. Estetika proizlazi iz funkcije, zadatka te osnovnog koncepta, naravno kad je sve ostalo zadovoljeno.

Možete li nam opisati jedan specifičan projekt koji je za vas imao poseban emotivni ili profesionalni značaj i zašto?

Pa izdvojio bih projekt obiteljske kuće na Perjavici u Zagrebu iz 2001/ 2004. godine. Zapravo je to prva realizacija kuće u kojoj sam uspio integrirati način razmišljanja. Trebalo je vremena da se sve poklopi. Investitor je htio kuću sa pogledom, ali da se sa njega ne vidi, zatim da kuća bude „topla“, a suvremena. U tom projektu se realizirala tema međuprostora što je bio dugo željeni iskorak. Siguran sam da se arhitektura događa na spoju vanjskog i unutarnjeg prostora, zapravo u tom međuprostoru. U toj kući se to i uspijelo realizirati. Uz to prostori koji se nižu imaju različite visine pa se dobila i ta treća dimenzija. Da bi se omeđio taj vanjski prostor, kuća je obučena u otpadnu ciglu („toplina“), dok je unutarnja opna u limu (suvremena). Nakon te realizacije uslijedilo je mnoštvo novih projekata u tom smjeru.

Kako pristupate integraciji kulturnih i povijesnih elemenata u moderne arhitektonske projekte i kako osiguravate da Vaši projekti budu održivi i energetski učinkoviti?

U svakom projektu pokušavamo integrirati povijesne elemente na neki svoj vidljivi ili nevidljivi način. Jedan način je da se koristimo tradicionalnim materijalima, a drugi da se koristimo stiliziranim povijesnim ili kulturnim elementima. Kako je postalo skoro uobičajeno da se projektira na održivi i energetski učinkoviti način, to je postalo pod normalno te je sastavni dio svakog projekta.

Koja su Vaša iskustva s međunarodnim projektima i kako se razlikuju od onih u Hrvatskoj?

Zapravo nemamo iskustva u međunarodnim projektima i to iz više razloga. Kao prvo ja nisam sklon raditi u nekoj drugoj zemlji jer ima dosta ograničenja kao što su propisi i regulativa. Isto tako se kroz rad stvara odnos sa klijentom, a to na daljinu nije baš jednostavno. Ja volim direktni i osobni kontakt investitorom jer volim „osjetiti“ s kim radim. To je opet moj osobni stav (problem). Isto tako mislim da svaka zemlja ima dobre arhitekte.

Kako vidite ulogu arhitekture u oblikovanju urbanih zajednica i društvenih interakcija?

Ja sam loš sugovornik na tu temu. Od samog početka sam odabrao da radim sa privatnim investitorima baš zbog moje osobnosti i odnosa kojeg stvaram sa klijentom, tako da se ne bavim oblikovanjem urbanih zajednica, pogotovo jer je to tema politike, a od toga zazirem. Zapravo sam uvijek volio raditi za poznatog klijenta za razliku od projekata gdje se sve radi za nepoznatog investitora.

Kako održavate kreativnost i inovativnost u svom radu, posebno nakon toliko godina iskustva i kako se nosite s kritikama i kako one utječu na vaš rad?

Teško je držati visoki nivo kreativnosti jer je to stvarno vrlo vrlo naporno. Nije u svim vrstama projekata tako, s tim da specifični zadatci, pa to su i obiteljske kuće, nude viši nivo kreativnosti (to je i razlog što ih radim i dan danas). Zadaci su dosta slični i onda nije lako biti kreativan, a da ne ponavljaš neki koncept. Jedino posebni projekti to nude, kako zbog lokacije, zadatka, investitora ili nečeg drugog.

Zapravo ne volim kritike jer mislim da sam nešto pogriješio, no na sreću ih baš i nema ili nisu došle do mene (što je bolje).

Kako tehnologija, poput BIM-a (Building Information Modeling) ili AI, mijenja način na koji radite?

Ne volim tehnologiju kako sam rekao. Ured je u BIMu i to je sigurno ubrzalo proces projektiranja jer nešto što naskiciram mogu vidjeti u 3Du vrlo brzo, te tako mijenjati smjer u jednom danu više puta. Što se tiče umjetne inteligencije, kako sam rekao, ne volim ništa umjetno.

Kako Zoran Zidarić balansira između osobnog života i zahtjevnog posla arhitekta?

U biti sam obiteljski čovjek, kad ne radim. Nisam mislio da ću stalno raditi, međutim promjene u društvu i oko mene tjeraju me da i dalje radim. Pod tim mislim da sam cijeli dan u uredu, pa i vikendom. No ostali dio vremena sam sa obitelji (kako bi se reklo pos’o – kuća). Sam sam kriv za to i stalno govorim da ću to promijeniti, pa možda i uspijem. Istina ja se realiziram kroz posao (arhitekturu) koji volim, a mislim da je to privilegija. U cijelom sustavu ne zanemarujem nikoga (ured – obitelj), osim sebe.

Koje su, prema Vašem mišljenju, ključne karakteristike koje čine dobru arhitekturu i kako bi izgledala kuća koju bi projektirali za sebe i gdje bi se nalazila?

Teško je definirati sve karakteristike dobre arhitekture jer je to vrlo složeno. Ja mogu definirati šta je dobra arhitektura ali mi se ne mora sviđati. Nekako to biram po senzibilitetu. Recimo to ovako, ako je zadovoljena funkcija, ako se odgovorilo na zadatak, ako smo u skladu sa urbanim okolnostima i pravilima, imamo preduvjet da i ostalo bude dobro. Tu mislim na koncept, na scenario nekog projekta pa onda i materijalizaciju istoga, odnosno estetiku. Danas smo preplavljeni sa „dobrom“ arhitekturom sa svih strana, ali malo toga je dobro.

Što se mene osobno tiče i moje vizije nečega kao što je kuća tu imam veliki problem. Ne volim raditi za sebe i tu sam jako loš kao investitor.

Pokušao sam napraviti novu vikendicu za sebe i do sada sam sigurno skicirao 50-ak varijanti jer svaki drugi ili novi dan imam novu ideju ili se vratim na prethodnu. Znači imam puno ideja i ne mogu se odlučiti da li je bitnija funkcija, investicija ili arhitektura, jer ako je jedno više prisutno drugo se zanemari i tako u krug. Meni je u konačnici bitno samo to da se u prostoru dobro osjećam, a to znam napraviti za druge jer ih kroz rad upoznam, a sebe još upoznajem.

Kako vidite budućnost arhitekture u kontekstu globalnih izazova poput urbanizacije, klimatskih promjena i socijalne nejednakosti?

Kontekste i izazove koje spominjete sporo dolaze do nas. Naime u razvijenim zemljama te teme su aktualne. Kod nas treba još vremena da to dođe na red. Jedno vrijeme su se radili stanovi u smislu poticajne stanogradnje (tzv. POS) i to je bilo jako dobro. Već duže vremena to polako nestaje, a ideja je bila da Grad i država sudjeluju u gradnji stanova za mlade ljude.

Koliko su stručna glasila ili arhitektonski časopisi kao što je „grenef“ važni za arhitektonsku scenu u Hrvatskoj?

Nažalost u Hrvatskoj trenutno i nemamo časopis koji stalno izlazi. Nakon što se Oris ugasio nastala je praznina tako da pojava arhitektonskog časopisa je za svaku pohvalu.