interview: Temeljni pristup arhitekturi je kontekstualna osjetljivost

Studio ZDL o počecima, kreativnosti i projektima
za časopis “grenef – građevinarstvo & energetska efikasnost”
govore Siniša Zdjelar i Antonija Plavotić

Predstavljamo intervju sa osnivačima ZDL arhitektonskog ureda, Sinišom Zdjelarom i Antonijom Plavotić, čije poslovanje spaja dva grada, Rijeku i Beograd, kroz inovativne pristupe održivoj arhitekturi.

Surađivali su na preko 300 projekata i zajedničkim snagama projektirali preko 300.000 m² objekata u koje su ugradili preko 250.000 m³ betona i preko 350.000 tona čelika. Stekli su mnoga priznanja i nagrade kao što su prva nagrada za hotel Grabovac na Plitvičkim jezerima, treća nagrada za Paromlin – gradsku knjižnicu u Zagrebu, longlisted priznanje Dezeen za poslovnu zgradu Cedar u Kastvu.

U ovom razgovoru, istražili smo njihovo putovanje od osnivanja ureda do izazova i uspjeha koji su oblikovali njihove projekte. Otkrivamo kako su njihove avanture i vizije oblikovale pejzaž modernog građevinarstva i energetske efikasnosti.

Siniša Zdjelar dipl.ing.arh. SENIOR PRINCIPAL / PARTNER ZDL

Osnivač i partner u ZDL-u, rođen 1978. godine u Rijeci u kojoj završava osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Arhitektonski smjer pri tehničkom fakultetu u Trstu upisuje 1996/1997 godine gdje i diplomira sa izvrsnim uspjehom 2003. godine. Od 2007. godine djeluje kao samostalni arhitekt, te osim ovlaštenja od hrvatske komore arhitekata posjeduje i ovlaštenje za rad na kulturnom dobru. Tijekom profesionalnog rada osvaja brojna priznanja i nagrade na javnim arhitektonskim natječajima.

Antonija Plavotić dipl.ing.arh. JUNIOR PRINCIPAL / PARTNER ZDL

Mlađa partnerica u ZDL-u, rođena 1981. godine u Rijeci. Osnovnoškolsko i srednješkolsko obrazovanje završava na Rabu, nakon kojeg 2000/2001. upisuje Arhitektonski fakultet u Zagrebu na kojem diplomira s odličnim uspjehom. Osim ovlaštenja od hrvatske komore arhitekata posjeduje i ovlaštenje za rad na kulturnom dobru. Prvo profesionalno iskustvo započinje u uredu sa Sinišom Zdjelarom i kroz godine stječe iskustvo i povjerenje da postane mlađa partnerica u ZDL-u, u čijem timu osvaja mnoga arhitektonska priznanja i nagrade.

Kako je nastao studio ZDL Arhitekti i koji su bili ključni momenti u formiranju tima? Tko stoji iza zanimljivog imena? Možete li podijeliti neke od izazova koje ste rano svladali i kako su oni oblikovali smjer studija?

ANTONIJA: ZDL arhitekte osnovao je Siniša Zdjelar 2011. godine. U periodu sa izražajnom krizom u građevinskom sektoru odlučiti da prihvati svo troje zaposlenika bivše firme bila je njegova hrabra, danas bi rekla možda i luda, odluka. Dubinu te odluke, puno više shvaćam danas kad sudjelujem u strateškim odlukama ZDL-a.

Ja bi rekla da je to prvi ključni moment u formiranju tima, jer je svima stvorio osjećaj sigurnosti i pripadnosti. Bili smo kao mala obitelj, svi mladi, bez životnih obaveza, sa željom za znanjem, “grizli” smo svi skupa arhitekturu.

Drugi ključni moment je ugovaranje projekata glavni stadion Kantrida i zamjenski stadion i kamp na Rujevici, 2014. Oba su projekta krenula istovremeno, prvi u suradnji sa talijanskim arhitektom Ginom Zavanellom, jednim od autora na rekonstrukciji Juventusovog stadiona i drugi na koji smo uvrstili svo znanje koje nam je prenio kolega Zavenella i koje smo skupili na stručnim putovanjima po europskim gradovima i stadionima koje nam je organizirao HNK Rijeka na čelu sa predsjednikom Damirom Miškovićem. Veliko iskustvo za mladi arhitektonski tim kao što je tad bio ZDL.

Kantrida je nažalost došla samo do glavnog projekta, ali Rujevica nam je priuštila izuzetno intenzivan tempo budući da nakon završetka glavnog projekta koji smo predali na dozvolu dobijamo zahtjev investitora za promjenom nagiba tribine koja uzrokuje gubitak cijele jedne etaže. I tad umjesto razrade izvedbenog sve mijenjamo, gradilište kreće, i mi proizvodimo nacrte u realnom roku. Koordinacije na gradilištu su dva puta dnevno, Siniša sa jutarnje koordinacije meni šalje skice, ja organiziram ljude koji proizvode nacrte do popodnevne koordinacije kad ih predajemo izvođaču. Istovremeno ludo iscrpljujuće i fascinantno edukativno iskustvo.

Treći ključni moment, po meni je, osnivanje Beogradskog tima 2018. To nam je donijelo nove izazove ali i mogućnosti. Odjednom nismo više imali tako naglašen problem ljudstva i puno lakše smo mogli formirati veće timove za sve veće projekte pred nama.

Što se tiče samog imena, kao jedini osnivač i vlasnik, Siniša je nazvao ured skrećenicom svog prezimena Zdjelar uz dodatak Arhitekti. Nedavno me kolega želio bocnuti pitanjem, da li mi smeta da ured u kojem sam partner nosi ime koje je izvedenica prezimena drugog partnera. Možda malo ishitreno, odgovorila sam mu da sam ja ono A u Arhitekti što je, na kraju, ispalo i simpatično. Naknadno sam razmišljala o tom pitanju. Zaključila sam da se ZDL u svom stalnom razvoju formirao u brend koji predstavlja tim ljudi koji su iza njega. Smatram da je prerastao izvedenicu Sinišinog prezimena, sad je brend sam za sebe.

Zašto ste se odlučili imati ured u Rijeci i Beogradu? Mislite li da Srbija radi nešto drugačije od Hrvatske?

SINIŠA: Problematika radne snage, danas je izuzetno aktualna. Još 2017. shvaćam da će samo onaj poslodavac koji doskoči problemu radne snage moći napredovati i rasti. Antonija tada i formalno postaje mlađa partnerica u firmi i zajedno zaključujemo da je Beograd najoptimalnije mjesto za širenje i otvaranje remote offica.

Ideju Italije smo odbacili jer to bi onda značilo prebacivanje na engleski jezik, Zagreb je također otpao iz razloga što smo smatrali da ćemo teško konkurirati, zagrebačkim studentima, zvučnijim imenima. Beograd je odabran zbog sličnosti jezika, legislative, procesa ishođenja dozvola i zbog činjenice da je dvo-milijunski grad sa dobrim arhitektonskim fakultetom.

Činjenica da je to novo tržište koje ovisi o nekim drugim uvjetima nego naše je samo bio plus, ali ne i glavni razlog otvaranja ureda u Beogradu. Nakon 6 godina rada, pokazuju se neke naznake ozbiljnijih poslova u Srbiji. ali to nije nešto na čemu baziramo strategiju razvoja.

Koja je osnovna filozofija i inspiracija iza stvaranja studija ZDL Arhitekti? Postoji li određena nit koja je odredila smjer vašeg tima od samog početka i kako se ta vizija razvijala tijekom vremena?

ANTONIJA: Od samog početka ZDL je zamišljen i funkcionira na dva temeljna principa: horizontalna podjela u kreativnom dijelu i piramidalna podjela odgovornosti.

U stvaranju i razradi ideja svi članovi tima jednako su pravni, tako, početna ideja za neki projekt može biti inicijalno Sinišina ili moja, ali i novog interna u timu. Razradom idejne faze puno propitujemo odabrano rješenje u međusobnim iteracijama. Želim reći da je idejna faza projekta „najslobodnija“ u stvaranju u smislu trajanja. Ne uspiju sva idejna rješenja „na prvu“ i često odradimo i 2 – 3 varijante prije prezentacije investitoru. Kad projekt uđe u sljedeće faze; glavni projekt, izvedbeni projekt, gradilište, tad postaje bitna piramidalna podjela odgovornosti bazirana na znanju i iskustvu.

Arhitektura je za nas savršen omjer umjetnosti odnosno dizajna i inženjeringa kroz primjenu suvremene tehnologije.

Kako biste opisali svoj osobni pristup arhitekturi i koji su ključni elementi koji Vas inspiriraju u stvaranju arhitektonskih rješenja? Gdje ste proveli svoje studenske dane?

ANTONIJA: Za ZDL, a i mene osobno, temeljni pristup arhitekturi je kontekstualna osjetljivost koja se čita kroz slojevitost izvedenih projekta. Za nas je kontekst, osim analize okoline, urbanog ili suburbanog tkiva, prirodnog okruženja, pogleda na more ili osunčanja, također i analiza kulturne baštine mjesta te socijalnih, povijesnih, antropoloških i ekonomskih trenutaka u kojima neka arhitektura nastaje. Arhitektura je za nas osim svoje utilitarne funkcije sredstvo kojim dajemo nešto više, bilo to aktivacija neiskorištenog javnog prostora ili nenametljivost potpune interpolacije građevine u okoliš. Kroz slojevitost vjerujemo da naša ostvarenja vremenom postaju bolja.

Činjenica da Rijeka nema arhitektonski fakultet, rezultirala je sinergiji različitih sveučilišnih zaleđa članova tima, tako u Riječkom uredu imamo tršćanske – Siniša , zagrebačke – ja, ljubljanske i novosadske studente, dok su u Beogradskom uredu su većinom beogradski studenti. Ovu raznolikost koristimo u propitivanju konteksta u kojem živimo i djelujemo kako bi se kroz promjenu i prilagodbu stalno približavali suvremenoj arhitektonskoj izvrsnosti.

Kako biste opisali filozofiju rada svog studija i koje vrijednosti smatrate ključnima u svom timu?

SINIŠA: Mi od uvijek u svom radu njegujemo dobru staru „red, rad i disciplina“. Možda ovako kroz šalu rečeno zvuči preozbiljno ali činjenica je da mi prvenstveno svojim radom i zalaganjem na svim područjima arhitektonskog djelovanja pokazujemo zaposlenicima ove ključne vrijednosti. Od njih možete tražiti zalaganje i trud samo ako i sami njegujete takve vrijednosti.

Vlastitim iskustvom došli smo do zaključka da potpunu sigurnost u sebe arhitekt stječe sa 7 godina intenzivnog rada na raznim namjenama i fazama projekata. Radom, prvenstveno na sebi, kroz edukacije, otvorenost prema novim tehnologijama i slično postiže se izvrsnost koju njegujemo i prenosimo na mlađe kolege.

Kako tehnološki napredak u doba digitalne transformacije utječe na vaš kreativni proces i način na koji dizajnirate?

ANTONIJA: Osnovna zadaća arhitekata je oblikovanje prostora, a čime se oni izražavaju je samo alat. Iako prvi dio rečenice će za mene osobno uvijek biti temelj arhitekture, drugi dio rečenice je činjenica koja sve više gubi smisao budući da tehnološki napredak donosi nebrojene mogućnosti ubrzavanja procesa, bržu provjeru prostornih mogućnosti, više varijanta vizualizacija, preciznost u provjeri količina za troškovnike, precizno praćenje gradnje, održavanje građevine nakon izgradnje…

ZLD od svojeg osnutka, a članovi tima i od ranije koristi BIM program. Iako je donedavno je je bilo teško uvjeriti kolege ostalih struka da nam se pridruže, danas je ipak većina uvidjela prednosti ovog pristupa.

Prvi projekt na kojem smo sa svim suradnicima koristili BIM tehnologiju bio je Hotel Grabovac za NP Plitvička jezera. Iako nam je BIM na ovom projektu bio od velike pomoći za rješavanje preklopa instalacija ali i prodora kroz CLT drvenu konstrukciju, na njemu ipak nismo iskoristili sve prednosti BIM-a u smislu 4D, 5D, 6D i 7D tehnologije. Na najnovijem projektu kojeg uspješno završavamo, faza III KBC Zagreb u suradnji sa vodećim ljudima RH na polju BIM-a razradili smo korištenje BIM tehnologije, po svim strukama, do razine 7D.

U želji za stalnim napretkom u tehnološkom smislu, pratimo i aktivno sudjelujemo u natječajima Digitalne transformacije te nam je plan u uredu u Rijeci napraviti 3D printing farmu koja bi funkcionirala za radne probne makete ali i za istraživanje novih materijala i njihove primjene u arhitekturi.

Kako vidite ulogu održivosti u današnjoj arhitekturi i na koji način Vaš studio doprinosi stvaranju održivih i energetski učinkovitih rješenja za gradnju?

SINIŠA: Izdvojio bi dva osnovna pristupa održivoj arhitekturi. Kao prvo to bi bila gradnja novih građevina sa minimumom CO2 footprinta, a kao drugo korištenje postojećih resursa kroz rekonstrukciju odnosno revitalizaciju postojećih građevina.

Mi u ZDL-u se već posljednih 5 godina intenzivno bavimo prvim pristupom koji se bazira na vraćanju tehnikama i tehnologijama gradnje zanatskom pristupu gradnji. Odabirom prirodnih materijala, a mi najviše ispitujemo drvo odnosno CLT drvene konstrukcije, postiže se ugodnost života koja korespondira sa suvereno postavljenim načelima održivosti. Dakle, cirkularnom ekonomijom korištenja obnovljivih resursa postižemo udobnost života.

Koji su projekti ključni za vašu tvrtku ili su možda bili prekretnica u vašem poslovanju i zašto?

ANTONIJA: Prvi ključan projekt već sam spomenula, to su Kantrida i Rujevica, iako pravi ključni potez prije njih i uvjet da su oni bili mogući i ostvarivi je bila odluka da ZDL ne radi legalizacije već usmjeravanje na javne građevine. Tada su to najviše bile rekonstrukcije i adaptacije hotelskih objekata. Stvaranje referenci u javnoj namjeni otvorilo je vrata dvostrukom prvom velikom projektu.

Sljedeća je prekretnica proizašla iz analize tržišta i orjentiranja na zdravstvenu djelatnost koja nam je otvorila mogućnost dobivanja projekta bruto površine 67.000 m2 faze III KBC Zagreb na međunarodnom natječaju Svjetske banke zajedno sa FSP architecten i Mack projectom za koji smo završili izvedbene projekte, te za koji kreće raspis za izvođača. Sljedeće dvije godine pratiti ćemo veliko gradilište u Zagrebu što nas iznimno veseli.

Koji su ključni urbanistički izazovi s kojima se Rijeka trenutno suočava? Na koji način vaši projekti pridonose rješavanju tih izazova i poboljšanju kvalitete urbanog života?

ANTONIJA: Najveći urbanistički Rijekin izazov je ograničenost prostora. Rijeka je naprosto popunila teritorij svoje administrativne cjeline. Odgovor na ovaj izazov treba dati novim pristupom promišljanja Grada kroz novi GUP Grada Rijeke. Možda je vrijeme za „out of the box“ razmišljanje koje će Rijeci omogućiti razvoj prema održivom gradu budućnosti sa vertikalnim zelenim vrtovima u kojima se uzgaja bio povrće, mini vjetro i fotoelektranama, bez automobila, sa svim potrebnim sadržajima na 15 min hoda. Također Rijeka se suočava sa zagađenošću bukom zbog preklapanje industrije i stambenog dijela, sa nedovoljnom pješačkom infrastrukturom – mjestima rekreacije za građane, premalenim kapacitetima prometa u mirovanju. Širom analizom konteksta u svim svojim projektima osvrćemo se na rješavanje urbanističkih propusta kroz projekt. Iako načelno vjerujemo da je ispravniji način da se prostornim planiranjem rješavaju zaostali problemi gradova, gdje god smatramo da je to potrebno, kroz projekt damo dodatnu urbanistički vrijednost.

Marina Muro je jedan od prvih naših projekata koji je imao urbanistički utjecaj. Privatnu marinu pretvorili smo u pješačku poveznicu između potpuno prekinuta dva dijela naselja Novog Vinodolskog.

Najrecentniji primjer takvog gerila urbanizma je hotel Marriott u Ičićima u kojem se novi centar naselja gradi privatnim kapitalom.

Imate li dojam da se Rijeka kao grad promijenila? U kojem smislu je vidljiva promjena?

ANTONIJA: Rijeka je grad sa izuzetno velikim potencijalom. Činjenica je da je Rijeka bila jedan od najbogatijih gradova bivše SFRJ, čija se snaga bazirala na industriji i brodogradnji i da je sporo odradila tranziciju prema kapitalističkom sustavu i promjenama na tržištu rada uzrokovanim tehnološkim napretkom. Jedan od razloga je dvadeset godišnja stagnacija bez urbanističke strategije razvoja Grada. Danas, kad je strani i isključivo privatni kapital ipak prodro u grad, napokon vidimo promjene.

Best In parking izvodi deset godina očekivan i najavljivan kolodvor, Lursen kreće u izgradnju luke Porto baroš, Mersk prebacuje svoje urede iz ostalih EU luka u na Zagrebačku obalu u Rijeci, bolnička zgrada faze II KBC Rijeka na Sušaku najmodernija je u Hrvatskoj. Na kraju krajeva otvorio se i prvi hotel sa 5 zvjezdica u Rijeci, koji bez obzira na malu arhitektonsku vrijednost ima veliku vrijednost za gospodarstvo i stanovnike Rijeke. Napokon imamo i svoj Art kvart sa dječjom kućom, novom gradskom knjižnicom, Muzejom grada Rijeke. Ipak sve nabrojano su pojedinačni projekti koji minimalno mijenjaju grad, dok prava promjena može uslijediti tek kad se postavi vizija razvoja Grada.

Kakav je status i društveni položaj arhitekta danas u Hrvatskoj? Kakva je percepcija investitora i koliko ozbiljno shvaćaju i cijene Vaš rad?

SINIŠA: Ja se volim našaliti izrazom „Arhitekti su kao pande”. Umiljati nenasilni ljubimci, društveno vrlo prihvatljivi i svi ih vole imati uz sve i pokazivati ali generalno ne utječu na ništa, osim što tu i tamo pojedu malo bambusa. To je metafora statusa koji smo si sami zaslužili i napravili u zadnjih 50-ak godina.

Arhitekti su dakle, društveno još uvijek prepoznati, medij zbog kompleksnosti i širine znanja koje suvremeni arhitekt mora imati primjetno je da su se mnogi pogubili te ne uspijevaju ostvariti značajniju poziciju unutar postavljene ekonomsko društvene strukture surovog kapitalizma. Vrijeme statusa „gospode arhitekata” koji su uživali naši prethodnici opet će s vratiti isključivo samo ako mi kao struka to dozvolimo.

Da li naši današnji studenti imaju dovoljno znanja osim o arhitekturi i o drugim dijelovima koji se odnose na poslovanje u današnjem vremenu? Da li ih fakultet priprema na taj način ili sami moraju tražiti rješenja nakon studiranja?

ANTONIJA: Današnji mladi prvenstveno nemaju strpljenja. Posljedica je to brzih i lakodostupnih informacija. A arhitektura je i danas spora. Bez obzira na ubrzavanje gradnje prefabriciranim načinima gradnje, arhitektura je i dalje spora. Kad pratite vijek trajanja i razvoj jedne kuće od prvih skica do uporabne dozvole prosjek je za srednje velike objekte 3-4 godine.

Jako malo funkcionalnog znanja se stječe na fakultetima, tu mislim na sam proces ishodovanje dozvola koji je nerazdvojiv dio arhitekture ukoliko se ne želite baviti isključivo teorijom. A posebice na administrativne dijelove kao što su pisanje i formiranje ponuda, osnove računovodstva i poznavanje poreznih obaveza. Sve je to nešto što se „hvata” nakon fakulteta. Ovo se nije promijenilo od vremena kad smo mi studirali, ali razlika je ta što to danas puno više stvara frustraciju kod mladih ljudi koji su naviknuti na instant brza rješenja i očekuju da su nakon godinu – dvije dana rada spremni za vlastite urede ovlaštenih arhitekata.

Da li više volite raditi projekte u Hrvatskoj ili van našeg tržišta? Gdje imate više da tako kažemo „slobode“ u stvaranju početne vizije?

SINIŠA: Nama je uvijek puno bitniji klijent od samog tržišta, budući da sama lokacija ne igra ulogu u slobodi izričaja koliko klijent koji je iza nje. Ne nužno stranci, već internacionalno osvješteni klijenti razumiju našu arhitekturu i naš arhitektonski jezik, te s njima imamo najviše slobode u izričaju.

Možda je to i razlog da je naš rad puno je više prepoznat na internacionalnom tržištu, odnosno van granica RH nego u samoj RH što je vidljivo iz strukovnih rezultata u smislu nagrada i priznanja.

Kako vidite ulogu časopisa „grenef“ na hrvatskom tržištu, posebno s obzirom na Vaše iskustvo i perspektivu u području arhitekture? Kako takvi medijski kanali mogu doprinijeti promicanju inovacija i dijeljenju znanja u ovom području?

SINIŠA: Izuzetno nam je drago nam je napokon shvaćena potreba promocije i širenja arhitektonskog djelovanja i misli kroz aktualne teme zanimljive ne samo arhitektima već i široj javnosti koja se odnosi na investitore, lokalne samoupravama i uprave te lokalnu zajednicu.

To je put kojim arhitektura može ponovno dobiti društvenu ulogu koju zaslužuje kao kreator prostora i vremena. Čestitam vam na pristupu i želim puno uspjeha u daljnjem radu.

Za kraj, želite li podijeliti neku poruku ili inspiraciju s čitateljima časopisa GRENEF i kolegama arhitektima kojima je ovaj časopis namijenjen? Kako biste ih potaknuli na kreativnost i istraživanje u području arhitekture?

SINIŠA: Završio bi mišlju da si treba dozvoliti izaći iz komforne zone i prepustiti se novim metodologijama arhitektonskog stvaralaštva i na taj način svakim novim projektom napraviti korak više za sebe i zajednicu.